Zašto se raspala Jugoslavija (28) - Stjepan Kljujić

“Glasajte za HDZ, dobit ćemo džamiju”

Predsjednik Republikanske stranke Bosne i Hercegovine, član predratnog i ratnog Predsjedništva, bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, a znatno prije toga novinar i pomalo disident. Zašto ste uopšte toliko zaokupljeni politikom?

KLJUJIĆ: Pa, moram vam reći da sam 1964. slušao Tomislava Ladana koji je rekao: “Ako se čovjek neće baviti politkom, onda mora trpjeti rezultate te politike.” I ja danas isto poručujem građanima - da se moraju baviti politkom da bi nešto promijenili. Disident sam bio, jer sam uvijek razmišljao svojom glavom. Primjera radi, ja sam govorio maternjim jezikom koji sam naučio u kući, a kad sam došao u “Oslobođenje” prekrižili su mi općinu u opštinu. Onda sam se ja s njima malo nadmudrivao i jednog dana su mi dali otkaz. S druge strane, ja imam politički pedigre, jer stričevi moje majke su Aleksandar i doktor Nikola Preka. Oni su bili lideri HSS-a tridesetih godina u Bosni i Hercegovini. S očeve strane, sve je to bilo po zatvorima u nenarodnim režimima. A moje opredjeljenje za Bosnu i Hercegovinu je u mojoj genezi: moj pradjed Gašpar je pao sa hadži-Lojom, braneći Bosnu od katoličke Austrije. Bilo je to vrijeme kad su mnogi mislili da će Austro-Ugarska biti mnogo bolja od Turske, ali su moji preci ostali vjerni ideji čuvanja Bosne kao države. Disident sam bio i iz osjećaja. Ja se sa režimom nisam toliko razilazio u ideologiji koliko u praksi, jer sam uvijek tvrdio da kadrovska politika u kojoj budala ide ispred pametnog i sposobnog nema nikakve perspektive. Moram vam priznati da sam uvijek bio optimista da će taj režim jednog dana pasti. Nisam, naravno, znao da ću tako aktivno sudjelovati u tome, ali, globalno gledano, politika je bila moj predmet. Kad formalno gledate, bio sam disident jer mi nisu dali da pišem. Čak mi je jedno vrijeme pisanje bilo zabranjeno. Pravio sam križaljke i to je najteži posao na svijetu. Kad danas vidim križaljku samo odgurnem novinu. Moram vam reći da sam pravio dobre križaljke i da su na kolegiju “Vjesnika” često spominjali kako je križaljka jako dobra, a ja bih njima htio reći naglas: “ Pa, ljudi moji, to je moja križaljka”, a ne smijem, jer će mi i to zabraniti, pa ću ostati gladan. Dakle, disident sam bio na moralnim i na pitanjima nacionalne ravnopravnosti.

Rekli ste da ste u onom “nenarodnom režimu” bili disident. Za vas 1990. dolazi pravo vrijeme - “narodnih režima”. U avgustu te godine u Sarajevu se osniva Hrvatska demokratska zajednica. Od početka ste bili uključeni u te procese.

KLJUJIĆ: Jesam, ali pošto ja imam jasne političke stavove, pošto ja ne mislim jedno do podne, drugo poslije podne….

Što baš nije politički pametno.

KLJUJIĆ: Ne, pazite, ovdje se radi o principijelnim odrednicama politike. Ako ste tu čisti i jasni, onda je to jako dobro. Vidite, nije Davor Perinović smijenjen sa mjesta predsjednika HDZ-a zato što je bio Srbin, nego zato što je bio politička budala. Taj čovjek je imao zadaću da posvađa Hrvate i Muslimane, a da nas Jugoslovenska narodna armija pomiri. Sjećam se tog osnivanja HDZ-a ovdje. Došli su svi iz Zagreba - Manolić, Brozović, Šušak, zatim generalni sekretar u to doba - to je bila jedna promenada ekstremnih elemenata iz emigracije i nekih kadrova koji o Bosni nisu ništa znali. Oni su, jednostavno, tražili da Perinović bude predsjednik, a ja generalni sekretar. I što je najvažnije, on je pristajao na to. Ja sam tad okupio jednu grupu sarajevskih intelektualaca, jer sam smatrao da ne možemo napraviti političku stranku u kojoj neće biti Vitomir Lukić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Mile Pešorda i tako dalje. Naravno, neki od njih su odmah otišli, jedini vjeran mi je ostao Vitomir Lukić. Među nama rečeno, on je bio najumniji od nas i on je jedini shvatio da sam ja predsjednik, zato što je u tom trenutku potreban čovjek koji dobro govori, ima jasne stavove. A sutra može biti neko drugi, pametniji ili bolji. Međutim, u tim svim pregovorima ja sam postavio uvjet da Perinović ne može biti predsjednik - i to, odmah vam kažem, ne zato što je Srbin, jer je Srbin tada bio i predsjednik Hrvatske omladine, ubačen od jugoslovenskog KOS-a, nego zato što je politički analfabeta. I sjećam se te noći. U 12 sati mi se rastajemo i generalni tajnik HDZ-a mi kaže: “Gospodine Kljujiću, je li to vaša posljednja. Vi nećete?” Ja kažem: “Ne, ali moram vam reći još nešto: kad-tad vi ćete doći po mene.” Ja sam došao na taj sabor u Skenderiju, bila je strašna gužva. Znate, morate shvatiti, Hrvati su bili frustrirani za vrijeme komunizma. Tu su se prvi put pojavile te hrvatske zastave, pa došle naše snaše u bijelim nošnjama iz okolice Vareša, Jajca, Kiseljaka, pa prvi put od 1945. svira se himna “Lijepa naša”...

Prvi put u Bosni, u Hrvatskoj se uvijek izvodila.

KLJUJIĆ: To je bila državna himna Republike Hrvatske i u socijalističkoj Jugoslaviji. I sad je to sve tako bilo, ali odjednom vide ljudi nekakav izvršni odbor u kome sjedi 70 ljudi i pola njih ne zna šta je Bosna. Jedan viče da je Sarajevo uvijek bilo hrvatsko, drugi da su Muslimani tobože Hrvati islamske vjeroispovijesti - potpuni politički diletantizam. Ja priđem generalnom tajniku HDZ-a i kažem: “Gospodine, vi sad morate biti partijski komesar. Morate spriječiti promociju Perinovića za lidera. Ako vam on izađe iz sale kao lider, to je tragedija i naroda i novih demokratskih pokreta, ovo što se ovdje dešava nema nikakve veze sa onim što su već uradili ljudi u Mađarskoj, Češkoj ili Poljskoj.” Oni me ne poslušaju, izaberu Davora Perinovića za predsjednika. Dvadeset dana nakon toga krenuo sam u Njemačku da promoviramo nove bosanske partije. Ja sam u to doba bio dopisnik njemačkog radija WDR na srpsko-hrvatskom jeziku - moram reći da sam jako dobro živio - i u Njemačku krećem kao neki press menadžer koji treba našim izbjeglicama i gastarbeiterima predstaviti novu političku scenu u zemlji. Uglavnom, kad sam sletio na zagrebački aerodrom, prišli su mi neki ljudi u teget odijelima i sa bordo mašnama, što su bile policijske uniforme u civilu. Prišli su mi i rekli: “Jeste li vi gospodin Kljujić?” Ja rekoh: “Jesam”. Kažu: “Pođite sa nama.” Vidim da su ljubazni. Kad smo sjeli u jedan “buick”, meni dali zadnje desno sjedište…

Dakle, državničko...

KLJUJIĆ: Ja vidim, koliko je sati. Rekoh: “Gospodo, očito je da mi ne idemo u narodnu stanicu Trešnjevka.” Doveli me pred Tuđmana.

To je bio prvi put da ste sreli gospodina Tuđmana?

KLJUJIĆ: Mi smo se prije toga čuli telefonom, ali nismo se vidjeli. I sad , on prilazi i kaže: “Gospodine Kljujiću, hoćete li vi raditi za našu stvar?” Ja kažem: “Druže generale, ja to radim već 30 godina.” Tu on meni saopći da mijenjaju Perinovića zato što je Srbin. Ja kažem: “Nemojte ga mijenjati sad, dok se ja ne vratim iz Njemačke. Ja sam profesionalac, dobio sam šansu da radim deset dana na promociji bosanske političke scene, imam i pristojan honorar za to - 15.000 maraka, sačekajte malo. I još nešto, molim vas, nemojte ga mijenjati u Zagrebu nego u Sarajevu.”

To se sve dešava u septembru, 1990. godine?

KLJUJIĆ: Jeste, to je bilo 1. septembra u Zagrebu. Ja sam ostao devet dana na toj turneji. Tuđman mi je dao broj svog telefona, svaki dan smo razgovarali. Međutim, 7. septembra Radio Zagreb objavi da sam ja izabran za predsjednika i generalnog tajnika HDZ-a.

Bez da vi znate?

KLJUJIĆ: Da, bez da ja znam. E, sad, morate znati da sam ja bio promotor tih političkih stranaka. Na brzinu nađem nekog Hrvata kojeg stavim za promotora, a sam sjednem na stolicu HDZ-a. Moje je prvo pojavljivanje kao predsjednika HDZ-a bilo u Frankfurtu. Mene su, inače, gastarbeiteri veoma voljeli, slušali su moje izvještaje preko WDR-a i čitali u “Vjesniku”. A u to doba u Hrvatskoj su samo dvije stvari bile opozicija: “Vjesnik” i nogometni klub “Dinamo”. Ja sam našim radnicima vani bio jako blizak, nisam bio komunista, a pričao sam jezikom koji oni razumiju. Po povratku u Zagrebu, kažu oni meni: “E, sad ćemo sjesti da te ovdje i zvanično promoviramo.” Ja kažem: “Nema govora, mi to moramo uraditi u Sarajevu, jer mi smo HDZ Bosne i Hercegovine.” Doduše, u to doba još nije razriješeno pitanje da li je to HDZ za Bosnu i Hercegovinu ili HDZ Bosne i Hercegovine. U Sarajevo stižem 16. septembra, kada je i održan sastanak Glavnog odbora, gdje sam glasanjem izabran za predsjednika.

GLASAJTE ZA HDZ, DOBIT ĆEMO DŽAMIJU

Na mjesto predsjednika HDZ-a dolazite nakon Davora Perinovića. Prema njegovom najnovijem svjedočenju, do smjene je došlo zbog toga jer je on Zagrebu iskazao neposluh, odnosno što im je jasno stavio do znanja da neće provoditi ratnu i politiku podjele Bosne.

KLJUJIĆ: To nije tačno. U to doba ta linija nije ni profilirana. Može gospodin Perinović pričati šta hoće, on je političko dijete, naprosto jedan politički analfabeta. Možda je on čak i čestit kao čovjek, vjerovatno dobar ortoped, ali on se u politici nije mogao snaći. To nije istina. On je smijenjen zbog toga što je jedna članica HDZ-a iz Sarajeva otišla u Bileću i dala srpskom popu 500 maraka i dobila njegovu krštenicu. U to doba niko ne govori o podjeli Bosne i Hercegovine. U to doba Tuđman nije imao vlast ni u Hrvatskoj. Ja sam bio sretan upravo zbog toga što se u Zagrebu nisu mogli mnogo baviti Bosnom i Hercegovinom, oni su imali svoje probleme. Oni su 31. maja 1990. dobili vlast u Hrvatskoj. Ali sve dok nisu ušli u infrastrukturu vlasti. bili su ilegalci bez poznavanja društvenih normi, društvenih veza. Taj im je dio posla odradio Josip Manolić. Upravo iz tih razloga su me izabrali da ja napravim politički program Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bilo je malo vremena za pripremu izbora. I odmah da vam kažem: ja nisam išao u predizbornu kampanju u Hercegovinu, ona je tamo završena prije nego u Hrvatskoj. Ja sam išao u srednju Bosnu i Posavinu, jer je trebalo te Hrvate ohrabriti. Trebalo im je dokazati da ovo nije ustaški pokret. Taj je pristup urodio plodom, dobili smo izbore u deset općina gdje Hrvati nisu najbrojniji narod, devet gdje su drugi po brojnosti i Kotor Varoš gdje smo bili manjina. Kad je Radovan Karadžić vidio rezultate izbora u Kotor-Varoši, zvao je predsjednika SDS-a tamo i psovao mu majku kako nisu mogli dobiti izbore, a ovaj mu je odgovorio: “Gospodine predsjedniče, nemojte galamiti. Trebali ste doći kao onaj gospodin Kljujić, pa biste i vi možda dobili izbore.” Jer, pazite, kad sam ja krenuo u kampanju, SDA još nije bila organizirana. Ja dođem u Kotor Varoš, moji se ljute na mene, jer prvo tražim efendiju da ga vidim. Dođe on, vidim hoće da gradi džamiju, a ja njemu kažem ovako: “Ako HDZ ovdje pobijedi dobit ćeš džamiju, dobit ćeš još 100 ljudi na mobu, a dat ću ti i papire. Zauzvrat moraš okolo hodati da agituješ za HDZ. Ali, odmah da ti kažem, ja ti dajem besu, ali ti ne vjerujem, ja ću te kontrolirati.” I stvarno sam imao dva - tri čovjeka koji su išli za njim, slušajući ga kako govori: “Glasajte za HDZ, dobit ćemo džamiju.” Nije tu bilo nikakve posebne mudrosti, prosto praktično. U to vrijeme, odgovorno tvrdim, Zagreb nije imao ni interesa ni volje da mi se miješa u posao. Ja sam imao potpunu političku autonomiju. Rušenje te autonomije i političkog programa će doći tek kasnije. Gospodin se Tuđman uopće nije petljao u taj dio posla, jer on nije ni razumio Bosnu.

To ga, međutim, ne amnestira od svega onoga što je u Bosni uradio.

KLJUJIĆ: Apsolutno. On je bio čovjek opsjednut idejom banovine. Jednom sam mu prilikom, na samom početku, rekao: “Ko danas prizna Muslimane - ima u njima prijatelje; ko im to uskraćuje - nema prijatelje. E, sad ja vas pitam kao predsjednika Hrvatske, koga vi uopšte imate za prijatelja? Sa Slovencima niste u dobrim odnosima. S Mađarima svi trguju i nemojte se oduševljavati njima. Italijani jedva čekaju da nam uzmu ovo malo obale. Sa Srbima ste u ratu. Hoćete li dva miliona političkih prijatelja u Bosni i Hercegovini?” Muslimanski je narod u Bosni vjerovao meni, ne Tuđmanu - s pravom, pokazalo je Karađorđevo. Njegovi su suradnici dugo tvrdili da toga nije bilo. Ali pošto se ništa ne može sakriti, tako je i najbliži Tuđmanov suradnik Hrvoje Šarinić, nakon što se sa svojim predsjednikom posvađao, izdao knjigu sa fotografijama. Dakle, to je prvi dokument da se Karađerđevo desilo. Ja se osobno sjećam da je u jednom trenutku meni došao Tuđman i rekao: “Stjepane, dao mi je Milošević Cazinsku krajinu.” Ja nikada nisam bio opterećen “ličnostima”, bio sam disident, imao svoju glavu. Plaćao sam to. I u razgovoru sa Tuđmanom uvijek sam bio superioran, mada vam moram priznati da je on bolji gazda od Izetbegovića, koji nikome nije kave platio. Tuđman je bio gospodin koji je nagrađivao one koji ga slušaju. Međutim, ja nikad nisam imao nekih predrasuda da sam ja niži. Ja sam sebe smatrao jačim od Tuđmana, pogotovo kad je Bosna u pitanju. Imao sam i karijeru koja je bila jača. On je bio komunista, ja ne. Mi smo se, naprimjer, posvađali oko “Dinama”. Kad je on u jednom trenutku odlučio da se Dinamo nazove “Hašk - Građanski”, ja mu kažem: “Prvo, tu imaju tri diftonga, to je neizgovorljivo u Evropi. To je gore nego mađarska kovanica ‘Vereš Lobovo’. Drugo ‘Hašk’ i ‘Građanski’ su bili rivali. I treće, šta se vi miješate u ‘Dinamo’, vi ste bili predsjednik ‘Partizana’.” On se naljuti i ode od mene. Ali me je na određen način i volio, jer je znao koliko ja znam. Tako da ja nikad nisam bio snishodljiv prema Tuđmanu.

Hoćete mi reći da u to vrijeme kada ste vi bili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, ona ne funkcionira kao zagrebačka ispostava nego kao samostalna stranka?

KLJUJIĆ: Ma, kakvi. Samo znate šta, taj čovjek koji je bio generalni sekretar, Žagar, on se nije pitao. Kasnije kad je došao neki Beljo koji je govorio: “Iđemo mi, iđete vi”, stvari su se promijenile. Ali, glavni čovjek koji mi je najviše vjerovao i koji je bio impresioniran mojim znanjem bio je Gojko Šušak. Nažalost, on kasnije nije bio na mojoj strani. A, tada u to vrijeme, on se nikad nije oglasio protiv mene. Da je ostao na mojoj strani i da je podržao ovu politiku koja se danas vraća bosanskim Hrvatima, Bosna i Hercegovina bi opstala kao republika, rat bi trajao samo do juna 1993. godine i mi bismo danas živjeli u jednoj sasvim drugačijoj atmosferi. Morate znati da je jedan veliki broj Srba, patriotski opredijeljenih, glasao za referendum za Bosnu i Hercegovinu. Nikad mi ne bismo dobili 65 posto glasova na referendumu da nisu i pojedini građanski orijentirani i lojalni Srbi glasali ZA. To se danas slabo ističe, to je jedna vrlo loša strana današnje vlasti u Bosni. Oni ne shvataju da je hendikep ako se kaže da su samo Muslimani i Hrvati dobili referendum. Ne, čak 30 posto srpskog puka je glasalo za referendum. To je njegova vrijednost.

Tri se nacionalne stranke u ta vremena predizborna, odnosno predratna, obično stavljaju u istu ravan. Mnogi se u potvrdu te teze prisjete i vezivanja tri zastave na Koševskom stadionu, dan uoči prvih izbora, u novembru 1990. godine. Zašto ste to učinili?

KLJUJIĆ: Moram vam reći da to nije dirigirano.

Hoćete reći da je to bio spontani potez?

KLJUJIĆ: To je bilo spontano, zaista. Ali, ionako nevažno, jer ja sam uvjeren da mi nismo dobili izbore nego su izbore izgubili komunisti. Kao što znate, svi problemi su nastali unutar Komunističke partije. I nacionalna je podjela u tom krugu. Imate 14. kongres koji je rascijepio Jugoslaviju. Za mene je smrt Jugoslavije bila onda kad je Korošec, zvani Komiteja, sa aktn-tašnom izašao sa kongresa. Tada je bila smrt Jugoslavije. Veliki je dio ljudi želio da Jugoslavija opstane, ali modernizirana Jugoslavija na osnovu ustava iz 74. To znači - kategorija čistih računa. Da se poslušalo Antu Markovića i da su se prihvatile njegove reforme, Jugoslavija bi bila prva istočnoevropska zemlja koja bi ušla u Evropsku uniju. Ali, ko to nije uradio? Milošević je srušio ustav. Jednom, kad su me pitali o Josipu Brozu, ja sam rekao da ga cijenim, ali da je najveću grešku napravio 1971., kad se nije oslonio na liberalni i proljećarski krug, znači na Nikezića, na Latinku Perović i, ovamo, na Savku Tripala i što se kao stari boljševik vratio Armiji. Taj je recept uzeo Milošević, spregu sa Armijom. Tri su generala JNA, Ljubičić, Mamula i Kadijević, napravili cijelo ovo zlo, jer su oni za 20 godina pročistili Armiju. Ja sam lično želio da mi uradimo ono što su Mađari uradili. Znate, da fino promijenimo režim, ako je neko napljačkao da odgovara i tako dalje, a da se stvori nacionalni koncenzus.

Ili, ono što su napravili Česi.

KLJUJIĆ: Apsolutno. To je još viši stupanj, jer je Mađarska ipak jednonacionalna, jednovjerska zemlja, a Česi su napravili baš ono što je na najvišem nivou. Dakle, neće da žive zajedno, odvojili se, ostali prijatelji, podijelili se. Prirodno, svi žele svoju sudbinu u svoje ruke. S druge strane, te administrativne granice na ovom tlu. To je mali geografski prostor u ekonomskom, političkom, kulturnom i sportskom smislu, on je i dalje povezan. Samo, naravno, danas su te veze prekinute zbog agresije i rata koji je bio. I bit će pokidane dok se ne pojavi sa svih strana krug ljudi koji će osuditi zločine. Ja se osobno borim da se otkrije Hrvat koji je srušio most. U jednom ozbiljnom razgovoru sa Carlom del Ponte rekao sam: “Molim vas, pomozite nam da ih pronađemo, da ne bude hipoteka na nama svima.” Ali, to je moralno pitanje.

U ovom broju nastavljamo sa intervjuima s onima koji su među posljednjim vodili Jugoslaviju prije njene propasti.

Stjepan Kljujić, nekadašnji član predsjedništva BiH: “Kad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je JNA prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke”.

u idućem broju...
Stjepan Kljujić: IZETBEGOVIĆ JE IZDAO BOSNU